Aditivi za hranu

Što su aditivi za hranu?

Tvari koje se dodaju hrani radi održavanja ili poboljšanja sigurnosti, svježine, okusa, teksture ili izgleda hrane poznate su kao aditivi u hrani. Neki aditivi u hrani stoljećima su se koristili za očuvanje - poput soli (u mesu poput slanine ili suhe ribe), šećera (u marmeladi) ili sumpor -dioksida (u vinu).

Tijekom vremena razvijeno je mnogo različitih aditiva za hranu kako bi se zadovoljile potrebe proizvodnje hrane, jer se izrada hrane u velikim razmjerima jako razlikuje od one u maloj količini kod kuće. Aditivi su potrebni kako bi se osiguralo da prerađena hrana ostane sigurna i u dobrom stanju tijekom cijelog putovanja od tvornica ili industrijskih kuhinja, tijekom prijevoza do skladišta i trgovine, te na kraju do potrošača.

Korištenje aditiva u hrani opravdano je samo ako njihova upotreba ima tehnološke potrebe, ne dovodi u zabludu potrošače i služi dobro definiranoj tehnološkoj funkciji, kao što je očuvanje nutritivne kvalitete hrane ili poboljšanje stabilnosti hrane.

Aditivi u hrani mogu se dobivati ​​iz biljaka, životinja ili minerala, a mogu biti i sintetički. Namjerno se dodaju u hranu u određene tehnološke svrhe koje potrošači često uzimaju zdravo za gotovo. Koristi se nekoliko tisuća aditiva za hranu, a svi su dizajnirani za obavljanje određenog posla u stvaranju hrane sigurnijom ili privlačnijom. WHO, zajedno s FAO -om, grupira aditive u hrani u 3 široke kategorije na temelju njihove funkcije.

Arome

Arome - koje se dodaju hrani radi poboljšanja arome ili okusa - čine najveći broj aditiva koji se koriste u hrani. Postoje stotine vrsta aroma koje se koriste u raznim namirnicama, od slatkiša i bezalkoholnih pića do žitarica, kolača i jogurta. Prirodni arome uključuju mješavine orašastih plodova, voća i začina, kao i one dobivene iz povrća i vina. Osim toga, postoje arome koje oponašaju prirodne arome.

Enzimski pripravci

Enzimski pripravci su vrsta aditiva koji mogu, ali i ne moraju završiti u konačnom prehrambenom proizvodu. Enzimi su prirodni proteini koji pojačavaju biokemijske reakcije razbijanjem većih molekula na manje građevne blokove. Mogu se dobiti ekstrakcijom iz biljaka ili životinjskih proizvoda ili iz mikroorganizama poput bakterija, a koriste se kao alternativa tehnologiji na kemijskoj bazi. Uglavnom se koriste u pečenju (za poboljšanje tijesta), za proizvodnju voćnih sokova (za povećanje prinosa), u proizvodnji vina i pivarstvu (za poboljšanje fermentacije), kao i u proizvodnji sira (za poboljšanje stvaranja skute).

Ostali aditivi

Ostali aditivi u hrani koriste se iz raznih razloga, poput konzerviranja, bojenja i zaslađivanja. Dodaju se kada se hrana priprema, pakira, transportira ili skladišti, a na kraju postaju sastavni dio hrane.

Konzervansi mogu usporiti razgradnju uzrokovanu plijesni, zrakom, bakterijama ili kvascem. Osim što održavaju kvalitetu hrane, konzervansi pomažu u kontroli onečišćenja koja mogu uzrokovati bolesti uzrokovane hranom, uključujući botulizam opasan po život.

Boja se dodaje hrani kako bi se nadomjestile boje izgubljene tijekom pripreme ili kako bi hrana izgledala privlačnije.

Zaslađivači bez šećera često se koriste kao zamjena za šećer jer doprinose s manjim ili nikakvim kalorijama kada se dodaju hrani.

Odgovor WHO -a

Procjena zdravstvenog rizika aditiva u hrani

SZO je u suradnji s Organizacijom Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO) odgovorna za procjenu rizika po ljudsko zdravlje od aditiva u hrani. Procjenu rizika aditiva u hrani provodi neovisna, međunarodna stručna znanstvena skupina - Zajedničko stručno povjerenstvo FAO/WHO za aditive u hrani (JECFA).

Mogu se koristiti samo aditivi za hranu koji su prošli JECFA -inu procjenu sigurnosti i za koje je utvrđeno da ne predstavljaju značajan zdravstveni rizik za potrošače. To vrijedi bez obzira jesu li aditivi za hranu iz prirodnog izvora ili su sintetički. Nacionalna tijela, na temelju procjene JECFA -e ili nacionalne ocjene, tada mogu odobriti upotrebu aditiva za hranu na određenim razinama za određenu hranu.

Ocjene JECFA -e temelje se na znanstvenim pregledima svih dostupnih biokemijskih, toksikoloških i drugih relevantnih podataka o danom dodatku - uzimaju se u obzir obvezni testovi na životinjama, istraživačke studije i opažanja kod ljudi. Toksikološka ispitivanja koja zahtijeva JECFA uključuju akutne, kratkotrajne i dugotrajne studije koje određuju kako se aditiv u hrani apsorbira, distribuira i izlučuje te moguće štetne učinke aditiva ili nusproizvoda pri određenim razinama izloženosti.

Polazište za utvrđivanje može li se aditiv u hrani koristiti bez štetnih učinaka jest utvrđivanje prihvatljivog dnevnog unosa (ADI). ADI je procjena količine dodatka u hrani ili vodi za piće koja se može sigurno konzumirati svakodnevno tijekom života bez štetnih učinaka na zdravlje.

Međunarodni standardi za sigurnu uporabu aditiva u hrani

Procjene sigurnosti koje je dovršila JECFA koristi zajedničko međuvladino tijelo za utvrđivanje standarda hrane FAO i WHO, Komisija Codex Alimentarius, za utvrđivanje razina za maksimalnu uporabu aditiva u hrani i piću. Standardi Codexa referentni su za nacionalne standarde zaštite potrošača i međunarodnu trgovinu hranom, tako da potrošači posvuda mogu biti sigurni da hrana koju jedu zadovoljava dogovorene standarde sigurnosti i kvalitete, bez obzira na to gdje se proizvodila.

Nakon što se ustanovi da je aditiv za hranu siguran za upotrebu od strane JECFA -e i maksimalne razine upotrebe utvrđene u Općem standardu Codexa za aditive u hrani, potrebno je provesti nacionalne propise o hrani koji dopuštaju stvarnu uporabu aditiva u hrani.

Kako mogu znati koji su aditivi u mojoj hrani?

Komisija Codex Alimentarius također utvrđuje standarde i smjernice za označavanje hrane. Ti se standardi primjenjuju u većini zemalja, a proizvođači hrane dužni su navesti koji su aditivi u njihovim proizvodima. U Europskoj uniji, na primjer, postoji zakonodavstvo koje uređuje označavanje aditiva u hrani prema skupu unaprijed definiranih “E-brojeva”. Osobe koje su alergične ili osjetljive na određene aditive u hrani trebaju pažljivo provjeriti naljepnice.

WHO potiče nacionalne vlasti da prate i osiguraju da aditivi u hrani i piću proizvedeni u njihovim zemljama budu u skladu s dopuštenom upotrebom, uvjetima i zakonodavstvom. Nacionalna tijela trebala bi nadzirati poslovanje s hranom, koje ima primarnu odgovornost za osiguravanje da je uporaba aditiva u hrani sigurna i u skladu sa zakonodavstvom.